Slikarska lanterna Dalmacije zaslužuje monografiju

Memorijalna izložba makarskog umjetnika Josipa Botice ‘Impresija Mediteranom’ u Galeriji Gojak do 31. svibnja

Obitelj, prijatelji, rodna Korčula i Makarska, u kojoj se skrasio kao nastavnik likovnog odgoja i tehničke kulture, znali su da je Josip Botica (1913.- 1996.)predan slikarskom platnu. Šesnaest godina nakon umjetnikova trajnog odlaska, u to su se mogli uvjeriti gledajući slike na njegovoj prvoj samostalnoj izložbi postavljenoj u Galeriji Gojak. U ime pokrovitelja Grada Makarske, uoči Dana muzeja, izložbu je otvorio dogradonačelnik Ivan Ivanda naglasivši kako Botičine slike svijetle poput lanterne

U rukama spretan, u srcu sjetan, predan svom dalmatinskom krajobrazu. Sve to moglo bi biti drugo ime za memorijalnu izložbu makarskog slikara Josipa Botice ‘Impresija Mediteranom’ otvorenoj 17. svibnja u Galeriji Gojak, a povodom Dana muzeja.

Botičina prva samostalna izložba, šesnaest godina nakon smrti, otvorila je pogled na njegovo slikarsko more u kojem je od stotinjak djela likovnoj publici predstavljeno dvadesetak.

Kokić: Botica nije amater već pravi slikar

Kako je istaknula Ivana Kokić, ravnateljica Galerije Gojak – a u kojoj se izložba može pogledati do 31. Svibnja – Botičine slike zrače nekom neuhvatljivom, naznačenom sjetom, u kojoj su red i raspored vrhunski. Izmaglice i omaglice dalmatinskih motiva okosnica su stvaralačkog opusa, ali jednako je uspješan u portretiranju, slikanju mrtve prirode i svega onoga čime ga je zarobio dalmatinski zavičaj. Botica nije amater već pravi slikar, i zaslužuje monografiju – istaknula je Kokić.

U ime pokrovitelja Grada Makarske izložbu je otvorio zamjenik gradonačelnika Ivan Ivanda. Posebno je zadovoljstvo što kulturni život našeg grada u povodu Dana muzeja, i kao najavu Makarskog ljeta, obogaćujemo izložbom domaćeg slikara. Botičine slike su poput lanterne, osvjetljavaju izložbeni prostor, ali i naše oči dok promatramo s koliko je nadahnuća i ljubavi svojim slikarskim rukopisom pisao svoju likovnu priču o zavičaju i Makarskoj.

Pjesma za starog prijatelja, i djeda

Isti onaj prostor gdje je Josip Botica učenicima prenosio znanje, sada krase njegove slike. Ostavio je neizbrisiv trag u sjećanju Makarana. Osjetilo se to i na otvaranju izložbe. Tonći Puharić i Jurica Puharić to su iskazali zvucima trube, a Tanja Topić, uz glazbenu pratnju Slavomira Jakše, pjesmom ‘Zasvitli, zasvitli…’. Njegova unuka Fani Jelaš, djedu u sjećanje, govorila je stihove Bebićeva ‘Leuta’. Isti taj motiv jedna je od najupečatljivijih slika Botičine izložbe, uz one na kojima je zaustavio vrijeme svojih sinova Nebojše i Smelog, i unučadi.

Njih dvojica okruženi su umjetničkim svijetom sličnim očevu. Smeli je predan kiparstvu, i ovom prilikom je zahvalio i iskazao radost što je nakon 65 godine postavljena samostalna izložba njegova oca. Nebojša je okrenut brodomaketarstvu, a vrijedne očeve ruke, uz svu okupaciju na poslu i slobodno vrijeme, također su imale strpljenja za izradu brodova kao ukrasa.

Bio je profesor likovnog, tehničkog i tjelesnog odgoja

Josip Botica zvani Joze rođen je u Račišću na otoku Korčuli 1913. u težačkoj obitelji, a umro je u Makarskoj 1996. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, a Građansku u Korčuli. U Građanskoj školi ljubav prema slikarstvu usadio mu je slikar učitelj Pavalachini koji je prepoznao Jozin talent i nadahnuće. Dakle, od najranijeg djetinjstva pa do kraja života za Jozu je slikarstvo esencija života, način razmišljanja i premišljanja.

Učiteljsku školu (smjer «likovni» i «gimnastika») završio je 1933. u Mostaru.Tijekom 2. svjetskog rata priključuje se NOB-u, a 1944. kao prosvjetni radnik otišao je u El Shatt.

U El Shattu zajedno s poznatom prosvjetnom djelatnicom Danicom Nolom iz Podgore i profesorom Vulićem iz Splita pokreće pionirsko kazalište «Titovi mornari». Uključio se i u likovne radionice koje je vodio akademski kipar Željko Radmilović.

U zavičaj se vratio 1946. Najprije je radio kao učitelj tjelesnog i likovnog odgoja u Domu ratne siročadi u Splitu, a potom na gimnaziji i Učiteljskoj školi gdje se zadržava sve do veljače 1947. Po nalogu Oblasnog narodnog odbora (institucija tadašnje vlasti) premješten je na Nižu realnu gimnaziju u Makarskoj koja postaje sedmogodišnja, a potom osmogodišnja škola.

Postavljen je za učitelja u osnovnoj školi, a zatim imenovan na funkciju direktora Škole učenika u privredi. Bio je i prvi direktor Ugostiteljske škole u Makarskoj.

Završetak svog radnog vijeka provodi kao profesor tjelesnog, likovnog i tehničkog odgoja u osnovnoj školi u Makarskoj.

Više je puta izlagao na skupnim izložbama s Petrom Kukoljem i Ljubomirom Videkom u Stocu i Posušju (BiH), te na prigodnim izložbama u Makarskoj koje je organiziralo Narodno sveučilište, a poslije Centar za kulturu.

Preminuo je 1996. i pokopan u Makarskoj. Živeći i radeći dugi niz godina u Makarskoj, stekao je prijatelje, stvorio svoj drugi dom sa svojom obitelji i ostavio zavidan opus, uglavnom ulja na platnu (preko 100 slika). Većina je slika vlasništvo supruge Frane, te sinova Nebojše i Smelog.

Bavio se i brodomodelarstvom, te je iza sebe ostavio i veliku zbirku flote brodova, a neki od njih se i danas nalaze u javnim ustanova diljem Hrvatske.

  • piše Jasna Morović
  • snimio Željko Kovačić
Print Friendly, PDF & Email

Sva prava na tekstove i slike pridržava gradsko glasilo Makarsko primorje.

Na vrh