Bockovac na vrhu Eigera: Makaranin osvojio alpskog Ljudoždera

 

Nakon velike osmodnevne avanture u Švicarskoj, u Makarsku se upravo vratio alpinist i član SAK Ekstrem Željko Bockovac, koji je zajedno s  Livijom Puljak te mladom alpinisticom Teom Čalogović osvojio 3970 metara visoki planinu Eiger, prepoznatljivost Berninskih alpi te jednu od najpoznatijih planina svijeta. Mada po svojoj visini ne može stati rame uz rame s divovskim vrhovima Himalaja, Eiger (u prijevodu ‘ljudožder’) glasovito je mjesto alpinističkog prestiža, čija je sjeverna strana poznata i po brojnim penjačkim rutama, jednako kao i po broju ljudskih žrtava koje je posijala po svim padinama kao upozorenje da snaga prirode i dalje nadilazi onu ljudsku. – Nas troje izabralo je jedan teži smjer, jer smo krenuli sa sjeveroistočne strane i time što smo uspjeli popeti se do vrha planine učinili smo jedan od važnijih uspona u hrvatskom planinarstvu, kazao je Bockovac, s kojim smo porazgovarali na ‘ugodnih’ trideset i nešto makarskih stupnjeva, sasvim suprotnih od uvjeta u kojima je s ostatkom ekipe boravio zadnjih dana. Na put su krenuli 30. srpnja preko Slovenije, Austrije i Lihtenštajna a nakon što su se smjestili u kamp u podnožju planine, prvog dana kolovoza krenuli su rutom preko Mittellegi grebena, poslušavši savjete hrvatskog alpinističkog asa Stipe Božića, a mi vam donosimo dijelove zapisa makarskog alpinista o avanturi u kojoj mu je malo nedostajalo da i sam opasno zaglavi u švicarskim alpama.

-  Mittellegi greben proteže se sjeveroistočnim rubom planine i ujedno je i najduža ruta uspona na ovaj vrh. Visinska razlika od našeg kampa na 1.200m do vrha, iznosi velikih 2.770m. Ova ruta uspona osim svoje dužine spada  u teže rute uspona na ovaj vrh, jer u najvećem dijelu zahtijeva penjanje  s alpinističkim užetima i pomagalima Prvim danom mjeseca kolovoza započinjemo uspon. Laganu travnatu dionicu od 4-5 sati hoda savladavamo u popodnevnim satima. Predvečer smo svi troje na predivnom proplanku na 1800m s pogledom na dolinu s gradom.Sljedećeg jutra već u 4 sata ujutro Tea i ja krećemo na uspon, dok je Liviin zadatak bio spustiti šatore u donji kamp i tamo nas čekati – navodi Bockovac u svojem dnevniku avanture. Putovanje je nastavljeno do malog drvenog skrovišta Osteg, na visini od 2.230 metara, a nakon odmora i prikupljanja informacija nastavili su sljedećom dionicom, do doma Mittellegi na nadmorskoj visini od 3.355 metara, za koju je inače potrebno potrošiti desetak sati penjanja.

- Napredovali smo polako i sigurno, baš kako je i opasni teren zahtjevao. Litice i smjer rute trebalo je znati „čitati“ jer put nije označen, osim na pojedinim mjestima, gotovim „sidrištima“. Dan je odmicao, a naše skromne zalihe od 2-3 litra vode polako su se smanjivale. Predvečer smo se spustili niz 60 metarsku liticu i odjednom shvatili da više nema natrag. Baš nas je od tada čekao najteži dio uspona koji nas je uveo u mrklu noć. Nekoliko sati penjali smo u mraku s čeonim lampama tražeći „policu“ (čitaj:mjesto) za spavanje, te se  negdje oko 2 sata ujutro stisnuli na maloj izbočini u stijeni, te spavajući okačeni o klinove dočekali zoru, navodi makarski alpinist u svojim zapisima. Ujutro ih je, nastavlja Bockovac, zatekla sitna kiša koja bi, da nije uskoro prestala, potpuno onemogućila daljnje napredovanje jer bi stijene bile presliske i izuzetno opasne po život. U popodnevnim su satima, praćeni udarima gromova i još jednom olujom našli sklonište u domu, gdje su proveli večer čekajući da se nevrijeme smiri.

- Jutro je osvanulo poluoblačno, što se vidjelo po dijelu neba bez zvijezda. Četiri su sata su ujutro i mala kolona od četiri naveza, po dvoje, kreću na završni uspon. Laganije i brže naveze propuštamo prije nas i već na pola stijene ostajemo na začelju. Nebo se iz istog smjera kao i prethodnog dana ponovo počelo crnjeti. Nova oluja je bila sve bliža. Pogledom na visinomjer zaključujem da smo na visini od 3800m, te da do vrha imamo još visinskih 170m, ali preko duge snježnog grebena trebat će nam još bar 2 sata.Trebalo je donijeti brzu odluku, vratiti se, čekati ili nastaviti.Odlučili smo nastaviti usprkos grmljavini i sitnoj krupi koja se nakon 10-tak minuta pretvorila u snijeg. Vjetar je ojačao i uvjeti su bili nemogući. Na svu sreću sve je to potrajalo tek nešto više od pola sata i na nebu su se ukazale dvije predivne duge, a potom i sunce, nastavlja Bockovac, koji će opisati kako su hodali rubom krijeste iznad 1.800 metara duboke provalije, ali nedugo nakon toga osjetili slast pobjede nad negostoljubivom švicarskom planinom.

- Oko 14 sati stojimo sami na vrhu Eigera. Gledamo predivne vizure oko sebe, slikamo se, jedemo red čokolade i javljamo Liviji u kamp da stižemo kasno u noć. Krećemo nizbrdo, ali strmi teren nam ne da hodati, već uz pomoć užeta polako ali sigurno silazimo prema dolje. To nam oduzima dosta vremena, tako da smo se na pola puta do dolje opet našli u mraku. Inače zapadna strana  je najlakši uspon na ovaj vrh, ali izuzetno lomljiva granitna struktura, te velika strmina ne dopušta brz uspon i silazak.Opet jedva pronalazimo malu, ravnu „policu“ u stjenovitim kaskadama, te se ponovo zavlačimo u vreće, javljajući u bazu da odgađamo dolazak do sutra.Ujutro, nakon 5-6 sati hoda stižemo u kamp-bazu, navodi Željko Bockovac kazavši kako je osjećaj nakon povratka bio jednostavno neopisiv.

- Uslijedilo je dugo očekivano tuširanje, te konačno pravi i bogati obrok. Već sat vremena nakon silaska, evo nas ponovo u automobilu. Kratki ljetni, godišnji odmor tjera nas na brz povratak kući, do koje nas je dijelilo ‘samo’ 17 sati ugodne vožnje, zapisao je na kraju Željko Bockovac, uz znakovitu opasku:  Da li bi sve ovo ubrzo ponovili? Mislim da ne bi.

Pripremio Ozren Franić

Foto Arhiva Željka Bockovca

Print Friendly, PDF & Email

Sva prava na tekstove i slike pridržava gradsko glasilo Makarsko primorje.

Na vrh