DRAGO OŽIĆ BEBEK OTKRIO NAM JE SVOJ UMJETNIČKI SVIJET ‘Kist i pero u ruci su moj vrisak iz rašćanskog kamena, moja molitva’

DRAGO OŽIĆ BEBEK OTKRIO NAM JE SVOJ UMJETNIČKI SVIJET ‘Kist i pero u ruci su moj vrisak iz rašćanskog kamena, moja molitva’
‘Di sivi kamen vječno cvjeta, tamo je moje selo, moja radost i sjeta’ – stihovi su Drage Ožića Bebeka, makarskog poete i samoukog slikara kojima i u svojoj 73. godini života umjetnički svijet gradi na neraskidivoj povezanosti s rodnim zaselkom Bebecima u Gornjim Rašćanima.

Drago je umirovljenik kalupar s cijelim radnim vijekom na stroju u Metalplastici, ali njegova duša je sve samo ne forma kojoj je u poslu težio.

Čim je prije dvadesetak godina posljednji put skinuo radnu kutu pred njim se otvorio novi svijet. Kreativan duh i duša ponikla u kamenu počeli su ispisivati novu stranicu života kojom se stalno vraćao zavičaju i ostao njegov sretni zarobljenik.

U podrumskom prostoru osmislio je svoj slikarski atelje, a nanosi boje svakim danom postajali su sve smjeliji. Samoća je postala njegovo carstvo koje ga je grijalo i dok su ruke mrzle. Slike koje su se rađale postajale su njegova molitva, svijet koji je duboko u njemu, a sad je svojim tinjanjem samozatajno Draga vraćao maloj kamenoj rodnoj kući, pojati, kamenicama, gustirni, staroj murvi, plodnoj Spilici… Ali, umjetnost se ne može zaustaviti i slikarski kist taknuo je more, masline, Cetinu, sve u snažnom dalmatinskom koloritu, upravo onako kako tuče umjetnikovo srce.

Znali smo da Drago Ožić Bebek voli samozatajno stvarati i nesebično darivati svoje slike, a one krase domove Rašćanaca po cijelom svijetu, ipak, dugo je želio da tako i ostane.

- Nisam ništa posebno. To što radim je samo za moju dušu. Živim u Makarskoj, ali djetinjstvo pokraj kamenog gumna, a deveto sam od jedanaest djece u obitelji, me trajno obilježilo. Nije se imalo puno, bili smo više gladni nego siti, ali ljubavi je bilo u izobilju. Tu radost života trudim se prenijeti na svoju suprugu Slavicu, sina Ivana, kći Gabrijelu. Ponosan sam kada vidim da starija unuka Vita ima moj umjetnički gen, a sestrica Lora sve upija pogledom – otkriva nam Drago.

Upravo je sin Ivan zaslužan što Dragu možemo doživjeti i kroz njegov pjesnički svijet. Dugo je brusio stihove svoje prve knjige poezije ‘Vrisak u kamenu’. U predgovoru tridesetak pjesama prof. Grozdana Vodanović je napisala -Tople, ljudske i iskrene riječi ništa ne može zamijeniti jer one nemaju vijek trajanja’.

Kao što bojom ovaj umjetnik oslikava bogatstvo svog stvaralačkog svijeta tako je kroz rime progovorilo njegovo srce oživivši sve ono što ga je oblikovalo. Šezdesetak naslova su životopis u malome, a ‘domaće riči’ trajni zapis. Zalog da mu ime otvrdne u kamenu.

 

 

Jasna Morović/IvoR

Print Friendly, PDF & Email

Sva prava na tekstove i slike pridržava gradsko glasilo Makarsko primorje.

Na vrh