RAŠĆANAC DAVOR KOVAČEVIĆ U MALOM GODINJU ČUVA DIDOVINU– ‘Obnovio sam rodnu kuću, napravio bućalište za gušt svoje obitelji, a sin Dražen je život vratio OPG-om’

RAŠĆANAC DAVOR KOVAČEVIĆ U MALOM GODINJU ČUVA DIDOVINU– ‘Obnovio sam rodnu kuću, napravio bućalište za gušt svoje obitelji, a sin Dražen je život vratio OPG-om’
Pogled na Rašćane posljednjih godina ulijeva nadu da njegovi stanovnici nisu zaboravili didovinu. Vraćaju joj se, obnavljaju stare kamene kuće, kao da ponovno vraćaju živost u dvore u kojima je do šezdesetih godina prošlog stoljeća sve vrvjelo od života.

- Teška su to bila vremena, prisjećaju se, naši roditelji su ‘tukli’ oceana po petnaest dana da bi parobrodom stigli preko svita, u Australiju. I po 15 godina ne bi vidjeli Biokovo i rodni zaselak pod njim. Nakon stalne čežnje za povratkom i kada su konačno našli mir Drugi svjetski rat učinio je svoje, a i poratno vrijeme ostavilo je teške posljedice tako da su Rašćane popaljene, raseljene, tek je ostao pokoji dimnjak. Puno ih je 60-tih godina otišlo trbuhom za kruhom u Njemačku. Valjalo je prehraniti brojne obitelji. I u Domovinskom ratu Rašćane je pokazalo veliko srce. Svjedoče o tome imena jedanaest mladića koji su dali život za domovinu.

I dok dio Rašćanaca u novim ‘starim’ kućama vidi turističku budućnost, jer, zvjezdice govore o najvećem standardu u ovim vilama za odmor, Davor Kovačević je od svoje rodne kuće napravio pravu kamenu ljepoticu, uredio bućalište, sve za gušt svoje obitelji.

- Otac Danko bio je među onima koji je čak u dva navrata, a ukupno 15 godina, osjetio što znači život u tuđem svitu. Zato i nisam mogao dopustiti da se ne zna gdje je naše ognjište u Malom Godinju koje je on stekao teškim trudom i velikim odricanjem tih 30-tih godina prošlog stoljeća. Rekao sam, obnovit ću kuću, sada sam sretan da sam uspio za ljubav svoje dice i unučadi. Ne razmišljam o turistima. A, kako Rašćana nema bez buća i ta je igra našla mjesta u mojim planovima. Najsritniji sam čovik kada se ekipa okupi i bacimo na buće nediljom posli mise, a naša crkva sv. Mihovila jedna je od najstarijih u Dalmaciji – ponosno će Davor, umirovljeni ugostitelj, vrstan znalac u obradi kamena, o čijem neumornom trudu govori obiteljska kuća u Podgori, i sati i sati vlastitog rada u obnovi rodne u Malom Godinju.

Srce mu zaigra na još jednu lijepu novost. Sin Dražen otvorio je OPG i svoju budućnost veže uz poljoprivredu. Naime, u selu se prostire pitomo polje u kojem uspijeva loza, koja daje na daleko poznato bijelo vino „medna“. Ta dolina je pod utjecajem je mediteranske klime pa u njoj sve više uspijevaju masline i smokve. U svemu tome Dražen vidi lijepu perspektivu, a zasigurno ponosan što svojim prezimenom i marljivošću čuva uspomenu na dida, bez čije ondašnje vizije ne bi bilo ove lijepe priče.

 

J.K./D.K.

 

Print Friendly, PDF & Email

Sva prava na tekstove i slike pridržava gradsko glasilo Makarsko primorje.

Na vrh