SVESTRANA GORDANA OŽIĆ DELICIJAMA PRKOSI COVIDU – Kao što ‘Stari mlin’ temeljima baštini uljarsku povijest trudim se ugoditi najizbirljivijim nepcima’

SVESTRANA GORDANA OŽIĆ DELICIJAMA PRKOSI COVIDU – Kao što ‘Stari mlin’ temeljima baštini uljarsku povijest trudim se ugoditi najizbirljivijim nepcima’
Iz kužine Gordane Ožić u restoranu ‘Stari mlin’ dopire vonj tek skuhane juhe od raštike, u pripremi je buzara od školjaka, ruke joj čiste dio grdobine, jer tripice od ove slasne ribe njezina su posebnost i jako su tražene.

-Volim da mi je sve friško, od ribe, mesa do sezonskog povrća, a lepeza je široka, u njoj salate, koraba, rikula, brokula, kelj… Svi ti okusi kada se skuha jelo postaju prava delicija i nadam se da uspijevam ugoditi i najizbirljivijim nepcima. Kužinu doživljavam kao veliki izazov, a kako je sada jedina moguća dostava hrane radi epidemioloških mjera, i u tome sam vidjela novu priliku. Ne mogu se pomiriti s tim da kukam kako nešto nije dobro već vođena hrabrošću hvatam se u koštac s mogućnostima koje imam – iskreno će Goga, prijateljima, Makaranima, ali i poznato ime na svjetskim adresama, kao umjetnica u slikanju, izradi nakita, kotula.

Ako se malo razmisli, a prateći njezino stvaralaštvo i rad više od četiri desetljeća, od nje se moglo jedino ovo i očekivati. Da covidu i onome čime mijenja društvo prkosi na svoj način. Trudom i upornošću. Spremna je svaki dan ponuditi novo jelo.

Da su neke normalne okolnosti, Goga bi već bila na jednom od svojih brojnih putovanja. Bila je u planu Srednja Afrika, a nadu još ne gubi za daleki Novi Zeland.

Ali, sad je ‘misto drži’ u Prvosvibanjskoj, a kreativni nemir usmjeren je oko špahera. Stalno smišlja nova jela, i pri tome računa na proizvode svojih prijatelja, poput krušnih proizvoda koje hobistički peče Krešo Žanetić. – Posebni su to okusi i mirisi jer brašno Krešo kupuje u mlinicama, pa peciva od kojih pravim burgere su dobila sve pohvale.

Naravno, Gordana gdje god je putovala kao obavezni suvenir je ponijela začine tako da ih obilato koristi u svojoj kužini. Dala se u pripravu smutija jer ih sama obožava, a pomalo navikava goste, svakodnevno u sezoni, ili ovih dana u ‘jelu za doma’.

Na upit koliko je kuhinjska pregača njezin svijet odgovor je nedvosmislen. – Što god radim, ne štedim se. Osim toga, već kao desetogodišnja djevojčica pomagala sam ocu Milanu i majci Boženi.  Bilo je to šezdesetih godina prošlog stoljeća, i ovaj restoran je sada najstariji u našem gradu. A zanimljivost je i to da je u 17. stoljeći na ovom mjestu bila uljara.

Mama je bila vrlo spretna kuharica i puno me naučila. Kao mlada sam konobarila, a s vremenom se privukla kuhača. U svakom trenutku nastojim dati najbolje od sebe, a prazni pjati kruna su da su gosti zadovoljni.

I dok napuštam Stari mlin, a koji je poput muzeja ispunjen Gogi dragim predmetima, bilo da su njezinih ruku djelo, ili pak svjetiljke poznate umjetnice pok. Zlatice Rice, i još mnogih drugih, u oko mi zapada plod avokada na drvetu. Pitam se je li istina ili java?!

- Mislim da je jedino stablo u Makarskoj, ali sigurno najstarije. Plod sam donijela majci na poklon iz Meksika negdje koncem devedesetih godina. Košticu je stavila u zemlju, i niknuo je izdanak. Sjećam se kako je bila sretna. Izdržalo je stablo i led i požar, a zahvalan za spašavanje je Joško Šabić koji je znalački procijenio i posavjetovao koji dio odrezati, a koji ostaviti. Danas mi je raskošni avokado, jer osim što avokado krasi dvor Starog mlina i stvara svjetski ugođaj, uspomena na majčine vrijedne ruke – ponosno će i emotivno Gordana koju resi kolajna od bamije. Putovati se mora, barem sjećanjem…

 

 

Piše i foto: Jasna Morović

Print Friendly, PDF & Email

Sva prava na tekstove i slike pridržava gradsko glasilo Makarsko primorje.

Na vrh