STIPE VELA, DRAGOVOLJAC DOMOVINSKOG RATA – I kroz pjesničku rimu uklesao sjećanje na dane kada se branila Hrvatska

STIPE VELA, DRAGOVOLJAC DOMOVINSKOG RATA – I kroz pjesničku rimu uklesao sjećanje na dane kada se branila Hrvatska
Samo malo poznavanje pjesničkog autorskog potpisa na prve stihove otkriva tananu dušu koja ih rađa. Upravo je tako s podgorskim pjesnikom Stipom Velom, jer jak zavičajni naboj i izražavanje u duhu jezika u kojem je odrastao, umjetničkoj priči daje posebnu dimenziju.

Progovara Stipe već četiri desetljeća o malim i velikim stvarima o kojima se razmišlja i možda ne usudu izreći. On to čini na duhovit način, ali uvijek istinito.

Njegove pjesme su i sjetne i šaljive, o odrastanju, turistima, brodovima, obitelji..

Nedavno smo Stipu Velu doživjeli kako čuva uspomenu na Domovinski rat. Dragovoljac je, srce nije čekalo ničiji poziv, a tereni su se nizali… Na jednom takvom, Bistrini, rođena je i pjesma ‘Stražarsko mjesto broj 2′. Po svemu zaslužuje da izađe iz okvira Stipina papira.

 

 

                                                                                    

Stražarsko mjesto broj 2

 

Kapi kiše o kacigu tuku,

slijevaju se niz moja ramena

natapajući košulju,

grud i ruku.

Stud neku osjećam

gledajući mrlju

što je voda

na mojim prsima stvori.

Oko mene visoki bori,

hrapavo stijenje i raslinje nisko.

Vijuga cesta Bistrinom,

vijuga cesta istinom…

Sve je vlažno,

oštro kamenje odjednom postaje sklisko,

Sumrak pada,

čujem,

noćna ptica se budi.

Gledam mrlju kako se širi

posred mojih grudi.

Što je u tom znaku?

Kiša neumorno

zalijeva turobne misli

i tjeskobu u zraku.

Ja na kamenu,

stežući pušku u ruci

s teretom tisućljeća na ramenu

čekam jutro Novoga dana.

Vijuga cesta Bistrinom,

vijuga cesta istinom…

Nije ovo put

koji nikuda ne vodi,

već je ovo cesta spasa,

nade i snova,

ovo je most prema slobodi!

Kada prestanu olovne kiše,

oni koji se doma vrate,

neka ne zaborave vrijeme

kada su zajedno s kapima

padale granate,

neka zaborav ne izbriše

prijatelje koji su zauvijek ostali

na vječitoj straži uz cestu spasa.

 

Kroz ranjene borove i krhotine kamenja

čuje se šapat,

tihi zvon njihova glasa.

Oni su tu,

čuvari našega sna,

oni će uvijek biti

na stražarskom mjestu broj 2.

Vijuga cesta Bistrinom,

vijuga cesta istinom…

 

 

 

Jasna Morović/arhiva MP

 

 

 

 

 

Print Friendly, PDF & Email

Sva prava na tekstove i slike pridržava gradsko glasilo Makarsko primorje.

Na vrh