Dani fotografije – Antoninijeva ‘Utiha’ u GaleRici

U okviru prvog Fotona publika može u GaleRici doživjeti stvaralaštvo Nikše Antoninija, makarskog barda fotografije, čiji je život utihnuo 1996. u avionskoj nesreći. Za njega je u svom osvrtu na izložbu Željko Kuluz rekao da je primjer koji valja slijediti.

Dvadesetak crno-bijelih fotografija, od najmanjeg formata do zidne veličine, sa zadržanim trenutkom obitelji, prijatelja, Makarske, i svega onoga što je činilo sretnim Nikšu Antoninija, čini izložbu ‘Utiha’ kojima su prvi Dani fotografije u Makarskoj još jednom podsjetili na veličinu fotoreportera koji je u neobičnosti i opasnosti tažio svoju stalnu inspiraciju kroz oko objektiva.

Prostor GaleRice bio je pretijesan za sve one koji su se htjeli podsjetiti na Nikšine radove nastale od sedamdesetih godina prošlog stoljeća do 1996. kada je u travnju u vrletima planine pri padu aviona kod Cavtata tragično završila njegova misija u čijem je središtu uvijek bio cilj – posebna fotografija!

Autori izložbe su bili pred izazovom nepreglednog albuma, obimnog korpusa fotografija, prostranog i raznovrsnog opusa koji se kreće u širokom rasponu od priobalnih pejzaža do dramatičnih ratnih fotografija i s druge strane očekivano velikog interesa makarske javnosti, što je razumljivo s obzirom da je Nikša Antonini dijete ovog grada, da je u ovom ambijentu rastao i razvijao se, upijajući svu njegovu ljepotu, kazao je Željko Kuluz na početku svog osvrta o životnom i profesionalnom putu Nikše Antoninija.

Prozor na rivi Nikši je bio prvi zaslon

Obitelj Antonini živjela je na rivi u Makarskoj, iznad Kina, na posljednjem katu nekadašnjeg samostana Filipina (crkva sv. Filipa). Stoga me ne čudi izbor motiva prvih Nikšinih fotografija. Njegov prvi pogled bio je svakako onaj na makarsku luku i Sv. Petar.

Scenografija tog živog teatra mijenjala se sukladno godišnjem dobu i meteorološkim prilikama. Taj njegov prozor bio je njegov prvi zaslon, pogled kroz pravilne staklene plohe njegove prve fotografije. Pogled kroz staklo na more koje kao da je prosuto zlatom i srebrom,  i na Hvar i Brač, te naše velike usidrene brodove.

Kasnije je došla ta magična sprava – u ruke mu je došao fotoaparat i sve ono što je u godinama djetinjstva okupiralo njegovu pažnju i poticalo maštu bilo je odjednom moguće zabilježiti i sačuvati za sva vremena, nastavio je Kuluz.

Osebujan lik i karakter

Drugi dio priče je nastao u dubini fotolaboratorija, magija se dogodila u mraku, uz miris razvijača i fiksira, pod škrtim svjetlom tamno-crvene žarulje, tamo je nastao prvi negativ, i tu je prvi put drhtavim rukama pod projektor stavio fotoosjetljivi papir. Nije to bilo kao danas.

Sve što se kasnije događalo Nikši Antoniniu, manje ili više je poznato, od ulaženja u složeni proces eksperimentiranja i istraživanja, prvih izložbi, sudjelovanju u obnovi foto-kluba „Osejava“, objavljivanja prvih fotografija u Makarskoj, odlazak u Zagreb, status freelancera, urednički posao u Radničkim novinama, suradnje u tjednicima Slobodna Hrvatska, Hrvatski tjednik, Dom, Školske novine, itd, zaposlenja u zagrebačkom uredništvu „Slobodne Dalmacije“,  sve do kobnog leta zrakoplovom 3. travnja 1996.

Danas imamo sjećanje na njegov osebujni lik i karakter, na stvaralački zanos, strast i energiju, imamo nagradu HND-a za novinsku fotografiju s njegovim imenom, imamo izložbu, imamo primjer koji valja slijediti!

Ruža za Višnju

Višnja Antonini, Nikšina sestra, uz brojne njegove prijatelje bila je nazočna otvaranju izložbe. Te večeri na Danima fotografije sjećat će se i po ruži koju joj je u znak zahvalnosti poklonio Željko Kuluz.

Prijatelja Vojku Rafanelija, Nikša je ovjekovječio na Sv. Petru 1983. Gotovo tri desetljeća poslije pogledom na fotografiju mogao je vratiti trenutak sretnog mladenaštva.

  • Piše Jasna Morović
  • Foto Željko Kovačić

 

Print Friendly, PDF & Email

Sva prava na tekstove i slike pridržava gradsko glasilo Makarsko primorje.

Na vrh