MARINKO TOMASOVIĆ, RAVNATELJ GRADSKOG MUZEJA MAKARSKA – Predstavlja lokalitet i budući arheološki park na Sv. Petru

MARINKO TOMASOVIĆ, RAVNATELJ GRADSKOG MUZEJA MAKARSKA – Predstavlja lokalitet i budući arheološki park na Sv. Petru
Na zaravni Sv. Petra, poluotoka koji sa zapada zatvara makarsku luku, otkriveni su u arheološkim istraživanjima Gradskog muzeja 2011.-2021. temelji prostrane kasnoantičke arhitekture. Uskoro se pristupa konzervaciji istraženih zidova u okviru osmišljene prezentacije arheološkog parka s preostalim sadržajima. Otkrića na Sv. Petru dokazuju značaj antičkog grada, navodom dobivene biskupije 533. g. poznatog kao Muccurum. Dok su njegovi tragovi u širem podnožju poluotoka izbrisani nemarom, neznanjem i bezobzirnošću izgradnji proteklog vremena, lokalitet na Sv. Petru dolično će predstaviti značaj grada na zalasku rimske civilizacije. Arheološka istraživanja potvrdila su kako je Sv. Petar, osim uzdignute utvrde, bio i najranija povijesna točka Makarske. Zasnovan je u dubokim stoljećima, a čiji su ostaci istraženi u slojevima ispod kasnoantičke utvrde. U pogledu lokaliteta na otvorenom, datiranje Sv. Petra svrstava pojas Makarske među najstarije naseobinske jezgre u dužini hrvatske obale.

Ipak, spoznaje o položaju Sv. Petar, danas predočene rezultatima arheoloških istraživanja, dugo su vremena bile nepoznanicom.

 

 

O skromnom očitovanju značaja lokaliteta Sv. Petar u djelima ranijih pisaca

 

 

Na povijesnim i pomorskim kartama Jadrana poluotoci Sv. Petar i nasuprotna Osejava često su istaknuti i kada Makarska u njihovom dnu nije označena. Važnost tih prikaza prepoznaje se u geografskom ili maritimnom značaju sa svrhom upozorenja o izgledu obale za potrebe plovidbe. Dolazak u Makarsku i njenu luku stoljećima je bio najlakše ostvariv upravo pristupom s mora, doploviti uz hridi dvaju poluotoka, od kojih su one Sv. Petra 31 m uzdignute. Takve ih je 1874. gledao i Parižanin Charles Yriarte u pomalo romantičarskom dohodu našoj obali. U putopisuLes bords de l’Adriatique et le Montenegro…, izašlom 1878. navodi: “Makarska, glavni grad okruga, leži na samoj obali i s hvarskom puntom Sv. Juraja oblikuje Brački kanal. U jedanaest i trideset usidrili smo se pred gradom. S brodske palube vidi se samo niska bijela hridina koja se podiže okomito na more i na čijem se vrhu nalazi mala crkvica; no ovo je tek marina, Makarska se pomalja trenutak kasnije, u dnu zaljeva koji oblikuju hridi… “ (prijevod: V. Mirković-Blažević). Iako hridinu nije imenovao jasno je kako piše o poluotoku Sv. Petar i svečevoj crkvici. To je ujedno i prvi poznati literalni opis poluotoka i grada pogledom s mora. Tada je Sv. Petar bio posve ogoljen krševiti teren. Na njegovoj zaravni još su bili vidljivi tragovi starog gradskog groblja kojega odaje poneki kamen s natpisom, preostao nakon što se 1832. na njemu prestaje pokapati. Lijepi ulaz sa skladnim natpisom Campo santo, načinjen negdje 1808.-1830. u vrijeme ili nedugo nakon francuske uprave nad gradom, i danas podsjeća na nekadašnje makarsko groblje. Tada su još uočljivi i temelji o kojima će se kasnije pisati kao rimskim.

O ranijim povijesnim tragovima na poluotoku gotovo se ništa nije znalo. Stariji pisci usmjeravali su pozornost tek crkvici uz morski rub ili govorili o zametnutom samostanu. Dok je grad u podnožju još od 18. st., zahvaljujući djelima A. Fortisa i Makaranina I. J. Pavlović Lučiću, te u 19. st. A. Lulića i M. Glavinića, prepoznat kao prostor s brojnim rimskim ostacima, Sv. Petar tek osvitom 20. st. dobiva skromno mjesto u arheološkom itineraru. Svećenik i pisac, Makaranin P. Kaer dao je za naslutiti, pišući o nekim temeljima, ulogu položaja i u rimskom razdoblju. Ipak, njegov navod za dugo je vremena posve pao u zaborav. Praznina o značaju lokaliteta Sv. Petar ispunjena je tek netočnom predajom kao mjestu na kojemu su 1815. g. ukopavali umrle od kuge.

 

 

Određenija saznanja o lokalitetu kod obnove crkve 1993. g.

 

 

Tek su zaštitna arheološka istraživanja u ljeto 1992. g, u vrijeme Domovinskog rata, provedena od strane Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu, predočila prve dokaze u prilog karaktera položaja. U istraživanjima, ograničenim svrhom faksimilske obnove porušene crkve, otkriveni su u njenim temeljima ostaci polukružnog svetišta i predvorje, te dijelovi kamene plastike iz prve polovine 6. st. Zapadnije je otkrivena cisterna za vodu s dva masivna nosača te duži potez zida kasnoantičke utvrde. Nju su dokazivali i ulomci amfora i drugog posuđa, te krovnih tegula i kupa. Dio nalaza pripadao je i prapovijesnom razdoblju. Oni nisu predstavljali iznenađenje, jer je zaravan Sv. Petra i konfiguracijom karakteristična za gradine iz tog vremena. Nju je obrubio masivni suhozid u dužini od oko 100 m, i danas prepoznatljiv kao prstenoliki osip niže šetnice. Podignut je uz rub kopnene strane zaravni gdje joj je prilaz najlakši, dok je s juga onemogućen visokim morskim liticama. Utvrda na Sv. Petru i veličinom je bila najznačajnija na širem obalnom pojasu, a vizualno je komunicirala s drugim gradinama. Iznimnu je ulogu imala i u nadzoru mora i plovnih pravaca sve do Splitskih vrata na zapadu.

Dakle, i uoči sustavnih arheoloških istraživanja raspolagalo se nekim vremenskim pojmovima o lokalitetu Sv. Petar. Osim dijelova utvrde s crkvom iz 6. st., potvrde za kasnoantičko razdoblje, položaju je pretpostavljen začetak u kasnom brončanom dobu, oko 1000. g. prije Kr. Znalo se kako je imao kontinuitet i u razvijenom ilirskom razdoblju ili željeznom dobu. Ovo vrijeme potvrđivali su i rijetki nalazi ulomaka luksuznog helenističkog posuđa iz 3.-1 st. pr. Kr. Ipak, stvarno vrijeme zasnivanja i veličina lokaliteta, te izgled utvrde, ostali su nepoznati sve do arheoloških istraživanja Gradskog muzeja Makarska tijekom proteklih deset godina.

 

 

Spoznaje o lokalitetu Sv. Petar nakon arheoloških istraživanja 2011.-2021.

 

Nakon geodetskog snimanja terena započela su u jesen 2011. g. sustavna arheološka istraživanja na Sv. Petru. Otežavajuću okolnost za sondiranja predstavljala su borova stabla gusto izrasla na cjelokupnoj zaravni. Stoga su se istraživanja ispočetka usmjerila manjoj slobodnoj površini uz ogradni zid na zapadnoj strani zaravni, na mjestu gdje se relativno nesmetano postavila sonda. Odmah su otkriveni temelji žbukane gradnje, a otkriće prostorije u nastavku istraživanja prema jugu pokazala su kako je riječ o isturenoj kasnoantičkoj kuli.

Istovremeno s početkom istraživanja pristupilo se ekshumaciji vojnika Werhmachta iz Drugog svjetskog rata od strane djelatnika Krim policije postaje Makarska. Ona je nastavljena početkom iduće godine, jer su grobovi bili ukopani na nešto širem prostoru unutrašnjosti utvrde i pojasu ranijeg groblja. Za potrebu ekshumacije posječena su borova stabla na zapadnoj strani zaravni, a čije je korijenje izrazito destruktivno djelovalo na arheološke slojeve. Osim tog aspekta valja naglasiti i njihov drugi negativni učinak. Ovaj se odnosi na zaklanjanje pogleda sa Sv. Petra na zapadni obalni prostor i Makarsku u podnožju. Stoga se položaj tek uklanjanjem borova mogao početi doživljavati u svojoj izvornoj karakteristici uzdignutog lokaliteta sa širokim vidokrugom drevnog vidikovca.

 

Već je prva arheološka kampanja dokazala širinu protezanja kasnoantičke utvrde u smjeru sjever-jug na zapadnoj strani zaravni. Ipak, najveća spoznaja odnosila se na potvrdu starosti lokaliteta, do tada određenu prijelazom II. u I. tisućljeće pr. Kr. Naime, u nižim slojevima i procjepima živca nađeni su raniji kulturni ostaci, brojni ulomci karakterističnog zemljanog posuđa. Putem njih zasnivanje naseobinskog gradinskog položaja na Sv. Petru datiralo se pouzdano u prijelaz eneolitičkog u ranobrončanodobno vrijeme, nedugo nakon polovine 3. tisućljeća pr. Kr. Ovim je, u konačnici, bitno korigirano i saznanje o drevnosti naseljavanja na pojasu Makarske, jer je nalazima sa Sv. Petra pomaknuto za gotovo tisuću i po godina. Nastavak istraživanja idućih godina potvrdio je kako najranije naselje nije bilo ograničeno na dio zaravni, već je pokrivalo njenu cjelokupnu površinu.

Naseobinski kontinuitet položaja nesmetano se odvijao sve do Rimskog Carstva, a prepoznatljiv je u nalazima iz mlađeg razdoblja prapovijesti. Tada domorodački Iliri, Ardijejci, imaju trgovačke dodire s Grcima na Hvaru i Visu, što i objašnjava brojnost ulomaka raznovrsnog luksuznog helenističkog posuđa na lokalitetu, datiranih u 3.-1. st. pr. Kr.

Tijekom istraživanja nije nađen znatniji broj artefakata iz ranijeg rimskog razdoblja. Štoviše, ispostavilo se kako je kasnoantička utvrda podignuta izravno nad ilirskim naseljem. Takvu okolnost objašnjava specifičnost lokaliteta u namjeni prostrane utvrde. Razumljivo je kako u vrijeme političke stabilnosti Rimskog Carstva položaj na Sv. Petru nije bio dio urbanističkog tkiva naselja na prostoru današnje Makarske. Rimski Muccurum u podnožju, na pojasu od samostana franjevaca do  zapadne Donje luke, razvijao se odvojen od uzvisine nad morem.

Obrambene pogodnosti položaja na Sv. Petru ponovo su aktualne u kasnoj antici. Tada Rimsko carstvo gubi raniju snagu, te se okreće defenzivnim zadacima u nastojanju za svoje održavanje. Ponovo utvrđivanje Sv. Petra bitan je dio vojnog plana rimskog i bizantskog cara Justinijana (527.-565.), branitelja pravovjernog kršćanstva nad arijanskim Gotima. U takvom sustavu reaktiviranja obalnih utvrda u prvoj polovini 6. st. zahvaćen je i Sv. Petar. Najveći dio utvrde podignut je u vrijeme rata s Gotima (535.-555.), kako bi prihvatila odbranu naselja u podnožju te bila pribježištem za stanovništvo. Podizanjem ranokršćanske crkve u njenom sklopu položaj je zadobio i sadržaj vjerskog karaktera.

Otkriveni temelji glavnog zida kasnoantičke utvrde na kopnenoj strani istraženi su u dužini većoj od 30 m. Dužina zapadnog zida utvrde, flankiranog s četiri unutrašnja masivna kontrafora, iznosi 17 m, dok je južni ili “morski zid” bio dugačak 22 m. I njegova unutrašnja strana ojačana je kontraforima uz ulaz, kao i kod sjevernog zida utvrde. Unutrašnja ojačanja zidova kontraforima govore o nosivim lučnim nadvojima terasa, što će se uzeti u obzir u djelomičnoj rekonstrukcije utvrde prilikom konzervacije njene arhitekture.

Sveukupno, veličina kasnoantičke utvrde s unutrašnjim prostorijama proteže se dužinom od 95 m (istok-zapad), odnosno 40 m (sjever-jug). Njen opseg u potpunosti odgovara veličini zaravni zatvorene kasnijim, i danas sačuvanim venecijanskim ogradnim zidom podignutim 1647. g. Kamenje za gradnju uzimalo se sa zidova kasnoantičke utvrde, što dijelom i objašnjava njihovu slabu očuvanost mjestimice i u razini temeljne stope. U istraživanjima su dokumentirani brojni kasnosrednjovjekovni i ranonovovjekovni grobovi ukopani uz temelje arhitekture, nerijetko i izravno na njih.

 

Arheološka istraživanja 2011.-2021. g. relativizirala su dosadašnju historiografsku postavku kako antički Muccurum 548. g. nije saživio pustošenje u ratu s Gotima. Među nalazima koji nedvojbeno potvrđuju nastavak života na Sv. Petru sve do kraja 6. ili početka 7. st. osobito se ističe brončani novac cara Justina II. (565. -574.). Antički Muccurum, osobito utvrda na Sv. Petru, očito su relativno lako obnovljeni nakon rata, jer se u 7. st. navodi se kao Mucru. Osobito je vrijedan navod o nazivu to Mokron iz znamenitog djela De administrando imperio (O upravljanju carstvom), pripisanog bizantskom caru Konstantinu VII. Porfirogenetu (945.-959.). Uoči istraživanja upravo se na Sv. Petru odredio uži položaj Mokrona – grada ili utvrde (kastra), spomenutog u 36. poglavlju Porfirogenetovog djela.

Iznimna brojnost pokretnih nalaza datacijom u kasnu antiku, glavninom dijelova amfora i preostale keramike, dokazuje najveću aktivnost lokaliteta upravo u prvoj polovini 6. st. Dio nalaza pripada razdoblju srednjeg vijeka, te ranom i novom vijeku, vremenu osmanske vladavine i dolazeće vlasti Venecije. Tada je zaravan Sv. Petra primarno korištena kao sakralni prostor s jednim od gradskih grobalja. Crkva Sv. Petra, izmijenjena u srednjem vijeku, naziva se 1615. g. katedralom, a početkom 18. st. dobiva barokizirani izgled. Kao zapuštena teško stradava u siječanjskom potresu 1962. g., a iduće godine eksplozivom je posve sravnjena do temelja. Obnovljena je i ponovo posvećena 1993. g.

Arheološka istraživanja rasvijetlila su i nedoumicu o zgradi položajem istočnije od crkve sv. Petra, prikazanih bez krovova na crtežu kartografa G. F. Camocija iz 1572. g. Kaer ju je početkom 20. st. gledao kao gradnju čiji se temelji jedva ocrtavaju razom tla. Međutim, nije zaključio da je upravo ona prikazana na crtežu, umjesto dosta kasnije zvonare kako je netočno mislio. Kao niti kasniji pisci, koji su tek najusputnije spomenuli ovu zgradu, nije ništa rekao o njenoj namjeni. Otkriveni temelji potvrđuju njen pravokutni tlocrt. Gotovo i nema sumnje kako se radi o prostoriji za boravak augustinskih redovnika, koji su na Sv. Petru u 15. st. imali samostan. Uz unutrašnji zid zgrade otkrivena je kamena peć za zagrijavanje prostorije. Arheološki je zanimljivo što je i ova gradnja uz sami istočni rub lokaliteta podignuta na temeljima kasnoantičkih zidova utvrde. U konačnici, takva okolnost značila je i potvrdu kako je uzvišena zaravan poluotoka Sv. Petar u cjelokupnoj površini omogućila kontinuitet života i korištenja, od najranijeg hoda u povijesti Makarske sve do naših dana.

 

Piše: Marinko Tomasović, voditelj arheoloških istraživanja

 

Preneseno s www.makarska.hr

 

Print Friendly, PDF & Email

Sva prava na tekstove i slike pridržava gradsko glasilo Makarsko primorje.

Na vrh